Povratak na glavni izbornik
 
 
Mira Halambek-Wenzler






 

 



Životopis:
Mira Halambek-Wenzler
1929. - 2008., Zagreb

Jedna od najistaknutijih autorica vrtne (krajobrazne) umjetnosti u Hrvatskoj, autorica, između ostalog, Rekreacijskog-sportskog centra Jarun u Zagrebu, najvećeg gradskog projekta najviše javne važnosti izvedenog u poratnom razdoblju u Zagrebu.

"Svoj život i rad Mira Halambek–Wenzler posvetila je unapređenju javnog interesa i društvenog prostora, namijenjenog zajedništva, odmoru od svakidašnjice i rekreaciji, dokolici i igri u ambijentu kultivirane prirode i umjetničkih intervencija. Visoki etički naboj, služenju čovjeku i građaninu, težnja estetskoj utopiji zasnovanoj na sintezi prirode i umjetnosti temelji su na kojem je izgradila svoj bogat opus. " (Snješka Knežević)

BIOGRAFIJA:

Rođena je u Zagrebu 1929. godine. Diplomirala je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu 1953. godine. Već tijekom studija usmjerila se u područje vrtne i pejzažne arhitekture.

Nakon diplome radi kao pejzažni arhitekt u operativi i u urbanističkim institucijama.
1964. godine na temelju svojih radova i dobivenih nagrada stječe status samostalnog umjetnika i odlučuje se za slobodnu profesiju.

Tijekom svog dugogodišnjeg stvaralačkog rada izrađuje velik broj projekata za parkove, različite zelene površine i rekreacijske komplekse na području Hrvatske i bivše Jugoslavije:
Jarun i Pionirski grad u Zagrebu,
RC Zajarki i novi Dvori u Zaprešiću,
RC Motičnjak u Varaždinu,
te u Karlovcu, Sisku, Dubrovniku, Rijeci, Umagu, Beogradu, Skopju, i dr.

Sudjelovala je u više studija za pejzažno uređenje, među ostalim i u interdisciplinarnom timu na projektima «Sedmi kontinent» na otoku Kaknju koji je dobio međunarodno priznanje.

Na brojnim javnim natječajima u više gradova dobiva nagrade:
1. nagradu na općem javnom natječaju za novi park u centru Skopja
1. nagradu za park novog stambenog kompleksa Pantovčak – Zelengaj u Zagrebu
3. nagradu na općem javnom natječaju za «Park prijateljstva» u Beogradu
1. otkup (4. plasman) na međunarodnom natječaju za park «Gruga» u Essenu (Njemačka).

Na Zagrebačkim salonima izlaže svoje ideje i dobiva priznanja, kao i prvu izvedbenu nagradu za rekreativni kompleks od Frankopanske do Cmroka (u suradnji s A. Pasinović, na 14. zagrebačkom salonu).

1986. godine ima samostalnu izložbu radova na tri teme prijedloga «Deset gornjogradskih stuba, grički vrtovi i Tuškanac».
1987. sudjeluje na izložbi projekata RSC Jarun s Fedorom Wenzlerom.

Citat iz teksta Snješke Knežević:

«MIRA HALAMBEK–WENZLER pripada najstaknutijim vrtnim umjetnicima u Hrvatskoj, a čvrsto mjesto ima u povijesti moderne vrtne (krajobrazne) umjetnosti, napose razdoblja poslije Drugog svjetskog rata kada modernistička načela dobivaju puni zamah. To je doba intezivne urbanizacije cijele zemlje koju obilježava urbanističko i arhitektonsko stvaralaštvo zasnovano na ideološkim premisama CIAM-a i opredjeljenjem za izraz internacionalnog stila, kada se grade čitava stambena naselja, industrijski, bolnički, rekreativni kompleksi, prometnice i prometni sustavi. Drugim riječima, kad je na djelo pozvana tadašnja kreativna elita s velikim rasponom mogućnosti izražavanja. I vrtna umjetnosti dobiva tada velike šanse, ponajviše u kreaciji novih javnih prostora i područja, ali i u obnovi zapuštenih ili uništenih parkova, povijesnih vrtova i gradskih perivoja.

Od samog početka Mira Halambek–Wenzler surađuje s urbanistima, napose Urbanističkog zavoda grada Zagreba, te s arhitektima, pa se zacijelo može reći da je bila suprojektantica velikih kompleksnih sklopova koji identitetski određuju urbane sredine Zagreba i mnogih hrvatskih gradova. Među njima se ističu Zračna luka Pleso u Zagrebu, vojarna u Novom Zagrebu, kompleks Brodarskog instituta u Zagrebu, veliko rekreacijsko, edukativno i stambeno područje Pionirski grad u Zagrebu, Rekreacijsko-sportski centar Zajarki kod Zaprešića, urbani kompleks Solitudo u Dubrovniku, a njezin opus magmun zacijelo je Rekreacijsko-sportski centar Jarun u Zagrebu, najveći gradski projekt najviše javne važnosti, koji je u poratnom razdoblju izveden u Zagrebu. I izvan Hrvatske projektirala je i izvela niz sličnih kompleksa: tako središnji park u Skopju realiziran u toku procesa obnove i modernizacije grada nakon katastrofalnog potresa, Park prijateljstva u Beogradu, park Gruga u Essenu i ostale. Za ta je djela dobila izvedbene nagrade, a nagrade je dobivala gotovo za sve radove kojima se javljala na natječaje, bilo u zemlji, bilo u inozemstvu.

Pristup Mire Halambek–Wenzler jednoznačno je modernistički i kontekstualan, što znači, da teži skladu urbanog i prirodnog ambijenta, arhitekture i krajolika, kojima dodaje nove estetske, uporabne i doživljajne vrijednosti; riječju, oplemenjuje ih i humanizira. Važno je također istaknuti njezin senzibilitet za ekološko i biološko unapređenje različitih ambijenata kojima se bavila; tako je u RSC Jarun predvidjela velik rezervat kojim afirmira autohtone biljne vrste, a on je ujedno najveće ornitološko stanište u neposrednoj blizini grada. Uopće u svim je projektima optimalno respektirala i uvodila autohtonu floru, pridonoseći izvornom identitetu i zaštiti pojedinih sredina. Prateći sustavno hortikulturno stvaralaštvo u nas i u svijetu, nikada nije težila modnom efektu ili podilazila trenutačnim trendovima, te je razvila vlastit prepoznatljiv stil. Izazov velikih dimenzija omogućio joj je širok raspon izražajnih i oblikovnih mogućnosti, a različitost zadaća individualizaciju, uvijek oslonom na genius loci pojedinih sredina.

Drugo važno područje rada bile se obnove povijesnih vrtova i parkova u sklopu spomeničkih arhitektonskih i urbanističkih cjelina. Respektirajući izvornu matricu i oblikovanje, nastojeći uvijek na restituciji lika i povijesnih vrijednosti, ona im je diskretno i nenametljivo dodavala nove, tako se da može reći kako je posrijedi kreativna obnova u kojima su u skladnom dijalogu tradicija i inovacija. Uzorni su primjeri tog pristupa i priznata dostignuća obnova parkova i zelenih okvira grada Dubovca u Karlovcu, dvoraca Novi Dvori i Laduč. Isti je pristup posvjedočila rekonstrukcijom jednog od najvećih urbanih perivoja u Zagrebu na Krešimirovu trgu, djela istaknutog protagonista modernističke vrtne umjetnosti, Cirila Jegliča, koja se s pravom može obilježiti kao hommage tom umjetniku.

Pejzažnim uređenjem magistralnih cesta, autocesta i sustava prometnih «petlji» suočila se među prvima u nas s novim i poticajnim izazovom humanizacije i estetizacije okoliša bitno izmjenjenog pa i narušenog velikim građevnim intervencijama i objektima. No uz te velike projekte i realizacije, Mira Halambek–Wenzler postojano i s podjednakom pažnjom bavila se «manjim» zadacima: dječjim igralištima, drvoredima i alejama, manjim šetalištima, javnim i privatnim vrtovima. Trajni angažman posvjedočila je nizom prijedloga za uređenje zanemarenih zelenih i parkovnih površina koje je sustavno predstavljala na pojedinačnim izložbama, a napose u sekciji Prijedlog Zagrebačkoga salona. Tuškanac, Zelengaj, zeleni okvir Gornjega grada sa sustavom povijesnih stuba (prema projektu Milana Lenucija) bili su joj trajnom preokupacijom, određenom težnjom socijalizacije tih najvrednijih šuma-parkova i «praznih» prostora Zagreba. Za projekt uređenja poteza od Frankopanske ulice do Cmroka, s naglaskom na afirmaciji njihovih rekreacijskih potencijala, dobila je prvu, izvedbenu nagradu Zagrebačkog salona. Nažalost, ti projekti najvećim dijelom nisu ostvareni, ostajući zalogom za druga vremena.

Svoj život i rad Mira Halambek–Wenzler posvetila je unapređenju javnog interesa i društvenog prostora, namijenjenog zajedništva, odmoru od svakidašnjice i rekreaciji, dokolici i igri u ambijentu kultivirane prirode i umjetničkih intervencija. Visoki etički naboj, služenju čovjeku i građaninu, težnja estetskoj utopiji zasnovanoj na sintezi prirode i umjetnosti temelji su na kojem je izgradila svoj bogat opus."

 
 
Administracija