Odaberite sliku koju želite prikazati:


    

    

    

    

    

Životopis:
Zagreb, 1938. - Split, 2014.

Vida Tućan rođena je 1938. u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu školu i gimnaziju, studirala arhitekturu i fizičku kulturu te 1965. diplomirala na Fakultetu za fizičku kulturu. U doba studija počela je izrađivati kostime za zagrebačka kazališta i izlagati kreacije odjeće. Nakon prve samostalne izložbe 1971. u Zagrebu primljena je u ULUPUH. Od 1972. živi u radnoj, kasnije bračnoj zajednici s redateljem i književnikom Vančom Kljakovićem s kojim surađuje u kazališnim, televizijskim i filmskim projektima kao kostimografkinja i scenografkinja (filmovi Buža, Marjuča ili smrt, Giovanni i dr).
Pripremila je više desetaka samostalnih izložaba, revija, hepeninga i performansa u zemlji i inozemstvu, sudjelovala u nizu skupnih izložaba i revija.
Od 1991. živi u Splitu, gdje svoj rad mahom veže uz Gradsko kazalište mladih, osmišljavajući kostime za niz predstava (Kazališni sat, Ljubovnici, Mali libar Marka Uvodića, U očekivanju Godota, Teštamenat, Deus ex machina, Čovik, zvir i kripost i d.). Dio radnog i kreativnog života provodi na otoku Vrniku kraj Korčule.
Preminula je u Splitu, 23. studenog 2014. godine, u 77. godini.

DRUGI O AUTORICI:

U svojem umjetničkom radu Vida Tućan okušala se u više disciplina i potvrdila u mnogim izrazima. Njezino je primarno područje tekstilna umjetnost, ručno oblikovanje prirodnih vlakana: vune, pamuka, svile i ostalih, kojim ovladava u svim tradicionalnim tehnikama i u velikom rasponu primjena. Od oblikovanja odjeće bio je lak korak do kostimografije, pa logičnim slijedom do scenografije i režije. Paralelno s time istražuje likovne, plastičke potencijale prirodnih materija, iskoračujući svojim objektima, kompozicijama i instalacijama iz područja tzv. primijenjene umjetnosti. No odjeća i moda postojano zaokupljaju njezinu pažnju – s jasnom tendencijom individualnom stilu i eksperimentu, alternativi industriji, standardu i stereotipu.
Snješka Knežević (2011.)

Kreacijom likovnog objekta koji prerasta u stanovit ludički ambijent, ona je otvorila još jednu, do sada u nas neuobičajenu, mo¬gućnost ovoga primijenjenog umijeća, toli¬ko privrženog ruci, njenim najsuptilnijim dodirnim nijansama.
Antoaneta Pasinović (1972.)

Osjeća organsku tvar: biljnu, podatnu narav pamučnih niti, živost i toplinu čuperaka i prediva od ostriženih i ispredenih ovnujskih runa. Stvara predmete, omotače za ljudska tijela, odjeću, pokrivače, što nastavljaju i zadržavaju toplinu, zatvarajući opne prisnog i uljuđenog svijeta.
Ivo Babić (1993.)

Sve čega se ona uhvati radi kvalificirano, kompetentno, originalno, kreativno i do kraja.
Jasen Boko (2008.)

Bez aureole umjetničke posvećenosti davni radovi već u vremenu nastanka imali su etiku svog nastajanja. Bili su lišeni filozofije i angažmana u korist estetske igre. Komadića vedrine. To nikada nisu skrivali i ta ih je iskrenost dovela u suvremenost.
Marina Baričević (2008.)

Blago stilizirani, prirodno uklopljeni u predstavu, njeni kostimi podizali su vrijednost svakog kazališnog projekta i davali mu poseban pečat. Njen stav bio je da svaki kazališni kostim neminovno nosi i odlike vremena u kome je nastao, ma koliko predstava bila klasična, i da od tih utjecaja ne treba bježati. U isto vrijeme skromna i ironična, Vida Tućan obićavala je reći kako se "bavi krpama". (...) osobno ju je najviše zanimalo ručno oblikovanje odjeće od prirodnih materijala, vune, svile i pamuka, a okušala se i u području tapiserije.
Jasmina Parić, Slobodna Dalmacija, 25.11.2014.

In memoriam autorici kojeg potpisuje Snješka Knežević moguće je pročitati OVDJE