|
Igor Tomljenović
Odaberite sliku koju želite prikazati:
|
 Životopis: Nakon Križanićeve gimnazije u Zagrebu, odlazi u Australiju gdje radi u dnevnim novinama “The Age” kao foto-reporter. Ubrzo nakon toga etablira svoj fotografski studio u Melbourneu i dobiva angažmane u vodećim reklamnim agencijama. Upisuje “Griffith University” na Gold Coast, Bachelor of Arts Course, ubrzo završava i poslijediplomski studij, Honours Degree, s temom “Transgressive Image: Sex, Body and Gender”. Radi kao likovni kritičar i organizator japanskih izložbi u svijetu. Autor je 5 umjetničkih knjiga izdavača ArtNet Academy u Japanu. Dobitnik je titule “Photographer of the Year by Kodak” u Australiji i Aziji. Autor je mnogih samostalnih i grupnih izložbi kod nas i u svijetu. Po povratku u Hrvatsku radio kao Creative Director u nekoliko međunarodnih reklamnih agencija, Savjetnik za medije u HNK u Zagrebu, Direktor marketinga HOTO grupe, Direktor marketinga Byder International, Direktor Braemore Group iz UK. Suradnik je u mnogim svjetskim publikacijama. U prilogu fotografije iz dva opusa: - crno bijeli (bio je izložen u Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti u Brisbaneu u Australiji, u Rijeci, Splitu i Zagrebu); U Hrvatskoj predstavljen od povjesničara umjetnosti Branka Franceschia i Darka Glavana. - fotografije u boji - kolaž satkan s radovima tzv. “New Impressionism” nastalim u Australiji Branko Franceschi o fotografijama iz crno-bijelog opusa: "Prikaz nagog ljudskog tijela, iliti akt, u svom nastajanju i prijemu ne moze se svesti na podrucje formalno-estetskog, vec je u svojoj sustini emanacija osobnog i drustvenog shvacanja i prihvacanja spolnosti. To je osnovna i ovdje vrlo sumarno iznesena postavka koju su na globalnu pozornicu iz zabrana teorijske misli izveli skandali i kontroverze prouzrocene izlozbama fotografija Roberta Mapplethorpa i Andresa Serrana tijekom devedesetih godina. U srzi skandala bio je problem suocavanja gradjanskog mentaliteta s eksplicitnim prikazima tijela, alternativnih ljubavnih odnosa i svjetonazora koji, iako zahvaljujuci liberalnoj klimi sezdesetih i sedamdesetih godina vec izrazito prisutni u americkoj svakodnevnici, do tada nisu predstavljani u institucijama nacionalnog znacaja financiranima iz drzavnog budzeta. Oba autora, kao medjunarodne umjetnicke zvijezde, bez ikakvih su javnih dvojbi u Hrvatskoj predstavljeni izlozbama u zagrebackom Muzeju suvremene umjetnosti. Do ciklusa Igora Tomljenovica medju nasim fotografima nije bilo ocite reakcije na estetsko-moralni prostor koji su Mapplethorpe i Serrano otvorili. Namecu se pitanja: Da li kod nas uopce postoji kriticna masa alternativne seksualnosti koja bi inicirala takav ciklus pa makar on bio trendovska transmisija, kao sto se moze reci za mnoge pojave unutar vizualne umjetnosti? Da li mozda domaca alternativna seksualnost uopce ima zainteresiranog fotografa ili voljne modele? Da li je u pitanju nasa notorna hipokrizija? Tomljenoviceva izlozba inicirat ce neke reakcije. Za pocetak je indikativno da je nastala u Australiji kao praktican dio njegovog poslijediplomskog rada na temu: "Fotografija s onu stranu moralnog: seks, tijelo i spol/Photography and the Transgressive: Sex, Body and Gender". Tomljenovicev postupak vraca nas na pocetke Mappletorpovog stvaralastva, mladenacke fotografije na kojima sirova stvarnost jos nije ustuknula pred glamurom i rafinmanom kasnijih radova koji su zaokruzili svojevrsni bestijarij egzoticne seksualnosti s modelima nadnaravnih tjelesnih karakteristika. Tomljenovicevi akteri, iako ocito skloni egzibicionizmu, pripadaju svakodnevnici i, ocito je, zive spolnost koju na fotografijama pokazuju. Dapace, najdojmljivija je njihova potpuna samosvijest, cak ponos s kojim gledatelju iskazuju svoju seksualnu sklonost, tehniku i partnerske osjecaje. U ovoj konstataciji lezi ona kljucna razlika koja Tomljenovica u konceptualnom pogledu odvaja od njegovih planetarno poznatih uzora, a za one koji su jos uvijek sumnjicavi i od podrucja pornografije. Osnovni smisao autorove teze razradjivanje je i prijenos, kroz postupak fotografiranja i medij fotografije, osobnog stava i svjetonazora modela. I upravo se ovdje dogodio mali kopernikanski obrat. Modeli, akteri, kako god ih nazvali, postali su subjekti cijelog procesa, a autor i sam medij samozatajno sredstvo njihove transmisije. Iz samog ciklusa to se moze iscitati na vise nacina. Okosnica su portretne fotografije na kojima akteri gledaju ravno u objektiv kamere te sljedbeno izravno uzvracaju nas pogled. Gola tijela postaju manje vazna od cinjenice da su manifest osvijestene spolnosti. Nasa paznja usmjerava se na osobnost, a ne na tjelesnost. Fotografije koje prikazuju sam seksualni cin ili dijelove anatomije, iako eksplicitne, snimane su u snaznom kontrastu svjetla i tame, doslovno komornoj atmosferi, koja ne mari pretjerano za detalje. Opet prevladava osjecaj da smo pristankom aktera pripusteni u prostor privatnosti, upravo onaj kojeg iz njima poznatog razloga zele podijeliti s nama. Ove osnovne teme Tomljenovic varira uz sudjelovanje vise parova i pojedinaca te takvim sirokim zahvatom cijeli projekt dodatno dobija na uvjerljivosti. Ostaje cinjenica da su radikalna golotinja i prikazi seksualnih (ne)obicnosti postali opce mjesto suvremene umjetnicke produkcije. Izgleda da postoje dva pola. Prvi uvjetno mozemo nazvati ispovjednim, a u njemu je dakako autor ujedno i akter. Na drugoj se strani aktere tretira kao objekte, uglavnom bezimene nositelje sirokog raspona sadrzaja: od pukog odlicnog izgleda ili kvaliteta seksualne masine do politicko-drustvenog komentara. Tomljenovic se prihvatio zadatka da ova dva pola pomiri opusom za kojeg je smatrao ili osjecao da nedostaje u nacinu na koji suvremena fotografija tretira tjelesnost i to bas u ovom trenutku kad smo njome uistinu prezasiceni. U njegovom nacinu doista ima neceg sto sve vise nedostaje na daleko sirem planu: ravnopravnosti i medjusobnog postovanja svih sudionika na projektu. Razotkrivanje intime nadasve je delikatan proces jer zahtijeva potpunu otvorenost i predanost aktera. Rezultat ce ovisiti najvise o sposobnosti i htijenju umjetnika da kontrolirajuci proces stvaranja kao manifestacije osobnog ega, stvori atmosferu suradnje u kojoj upravo zajednistvo cilja cijeli projekt cini dostojanstvenim. Tomljenovicev fotografski kredo najbolje ce predstaviti autor sam, citatom iz njegove dizertacije: "Ne zelim biti nevidljivi vanjski sudionik kojemu nije potrebno da subjekti njegovog rada znaju da je upravo on tamo." Uzimajuci u obzir da se dizertacija sustinski bavi kompleksom stvaranja i prijema prikaza golog ljudskog tijela u kulturi Zapada, ocito je ne manje vazna i reakcija publike. Australska drustvena klima dobro ju je prihvatila. Na potezu je domaca publika." |
|||
| Administracija | ||||
