Povratak na glavni izbornik
 
 
Vladimir Šimunić





Odaberite sliku koju želite prikazati:


    

    

    

    

    

    

 

 



Životopis:
Vladimir Šimunić rođen je 1964. godine u Zagrebu.
Po završetku srednje grafičke škole, upisuje studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1990. godine u klasi prof. Tanhofera.
Od 1996. zaposlen je kao profesor fotografije u Obrtničkoj školi u Zagrebu.

Još od studentskih dana, aktivno sudjeluje na izložbama umjetničke fotografije. Sudjelovao je na više od osamdeset kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osvojio je osamnaest nagrada i pohvala.

Samostalno rijetko izlaže. Imao je četiri samostalne izložbe u Zagrebu.

Autor je fotografija u nekoliko znanstvenih fotomonografija i udžbenika.
Kontinuirano surađuje s izdavačkim kućama na opremanju časopisa i knjiga, uglavnom obrazovne tematike.

Osim toga, autor je fotografija na brojnim kalendarima, razglednicama i propagandnim materijalima.

Osim u školi, fotografiju predaje i na programima za osposobljavanje za zanimanja: modni fotograf i visažist-stilist.
Voditelj je raznih tečajeva i seminara s područja fotografije i oblikovanja svjetla.

U svakodnevnom radu i komunikaciji s učenicima, kolegama i institucijama, nastoji dati što veći dignitet fotografskoj struci.


Svjetlopisi

Fotografija je slikanje svjetlom, a slikanje svjetlom je i slikanje krajolika. U tom visoko estetiziranom konceptu slikovitog traje već dvadesetak godina vizualna potraga Vladimira Šimunića za bezvremenom Arkadijom, mitskom idiličnom zemljom, neostvarenim snom. Kontinent i more, crno-bijelo i boja – svjetovi su kojima se kreće Vladimir Šimunić, neopravdano poznatiji po svom pedagoškom nego fotografskom radu, pa je ova izložba rijetka prilika da s njim krenemo na putovanje kroz vrijeme i prostor, na istraživanje njegovih slikovnih etida.

Konzistentnost i samodisciplina, savršena koncentracija (iz kojih proizlazi i sigurna, precizna kompozicija) i nadasve vješto i nadahnuto korištenje svjetla, konstante su njegovih fotografija – od starijih, crno-bijelih, do novijih radova u kojima koristi i sve mogućnosti suvremenih tehnologija.

I upravo to ponavljanje motiva i variranje tehnika ponajbolje ilustrira ulogu fotografa koji je po svom izboru i vokaciji arbitar svijeta prirode i koji poigravajući se osnovim elementima – zemljom, vodom i zrakom – objektivno pretvara u subjektivno, «ukroćuje» motiv i stvara ono što konvencionalno zovemo slikom, fotografijom.
I crno-bijele i kolor fotografije Vladimira Šimunića, bez obzira na vremenski hijatus koji ih dijeli, izraz su iste stvaralačke ideje, istog senzibiliteta i estetskog koncepta. Crno-bijele marine samo su na prvi pogled prizori mirne luke, čamca ukotvljenog u mandraču uz koji su i srušene kamene kuće. No, tu je i dramatično nebo, prijeteći oblaci iz kojih ipak, barem u jednom slučaju, prodiru «štralovi» sunca, svjetla, nade.

Jednako jednostavno, gotovo elementarno, komponirani su i kontinentalni krajolici u kojima prigušeno svjetlo magličasnog dana ističe geometriju krajolika u kojem su poredane dominantne mase tamne zemlje, livade, iz koje izlaze stabla koja prizoru daju dinamiku i trak mliječnog, jednoličnog neba.

Na ovim krajolicima nema ljudi, nema ničega što bi remetilo sklad cjeline jer su i kolori, premda zasićeni bojom, svjetlom koje omogućava i drugačije poigravanje materijom, u svojoj osnovnoj ideji minimalistički i svakako rukovođeni mišlju da je manje – više. Šimunićevi su kolori logičan nastavak njegovog crno-bijelog svijeta dopunjenog, naravno, i korištenjem suvremenih tehnologija što je u ovom slučaju više priznanje, pa i homage novostima, nego je samo sebi svrha. Doista, njegovi su motivi i dalje jednostavni, lakoćom odabrani (opet kontinent i more) u kojima se suvereno i znalački poigrava svjetlom. Rezultat su prigušene, meke ali i gotovo nadrealističke narančaste marine, potom smireni jesenji krajolici, šarene šume, panorama s oblacima mišljena poput slike starih majstora ili dojmljiva doskočica crvenog krova s bršljanom. U njegovoj interpretaciji čak i obična vododerina u kojoj se u blatnoj vodi ogledaju oblaci postaje školski primjer u kojem bi se – po tko zna koji put – moglo govoriti o temeljnim umjetničkim postulatima, o tome da nije važno što, nego kako.

Šimunićeve su fotografije savršeno čiste, precizne, bez ikakvog detalja koji bi se pokušavao nametnuti, uzdignuti iznad cjeline, i upravo zbog te jednostavnosti, elementarnosti, začudno su tople, prihvatljive i nadasve čitljive na više razina, koje njihov autor vrlo suptilno skriva i otkriva – uglavnom, pušta nas da uzmemo koliko želimo i možemo.

Edda Dubravec



 
 
Administracija