Odaberite sliku koju želite prikazati:


    

    

    

  

Životopis:
Višnja Iris
mag. ing. tekstilnog i modnog dizajna, kostimograf

Uvodni tekst Silve Kalčić u povodu izložbe OMJERI I ZNAKOVI (Knjižnica Marije Jurić Zagorke, Zagreb, lipanj 2012.) - radovi u prilogu (autor fotografija: Andrija Zelmanović)


OMJERI I ZNAKOVI Višnje Iris

Višnju Iris upoznala sam kao studenticu kostimografije kad smo, tragajući za referencama u njezinom diplomskom radu na temu Ofelije, naišle na prereafelite, ali i Nicka Cavea. Polazište za seriju tepiha-tapiserija Omjeri i znakovi nastalih tehnikom kukičanja (heklanja) Višnja Iris nalazi u sakralnoj arhitekturi, oprostorenom crtežu formalne discipline, dinamičke simetrije; u tipilogiji „svijetlog otvora“ rozete preuzete s romaničke (i neoromaničke, katedrale u Đakovu), gotičke i renesansne arhitekture. U svojim raznim oblicima (čvrsti zid, projekcijski zaslon, membrana, prozor na grad) zid je primarni stvaratelj prostora, a prozor je retorički način njegova međuprožimanja s okolišem. Rozeta je „prozirni zid“, umjesto da bude samo rupa u njemu. Crna i bijela ne-boja rozeta na izložbi, ultimativnog kolorističkog kontrasta, izravno se naslanja na temu svjetla i tame, prispodobivu temi prozora u njegovoj funkciji.
Korištenje semiotike arhitekture jedna je od najzanimljivijih metoda i motiva suvremene umjetnosti.

Amela Frankl je u Galeriji Prozori 2007. tako rozetu interpretirala zatvaranjem pedesetak metara dugog prozorskog zida folijom u paleti od pet sivih tonova. Gerhard Richter je izradio vitraje za gotičku katedralu u Kölnu s fasetama bojenog stakla nalik na digitalne piksele, dakle spajanjem vizualnih jezika dviju epoha stvorio je novu vrijednost, strategijom kontrastne interpolacije. Akiko Sato 2009. angažira lepoglavske čipkarice da, batićima što su ih izradili kažnjenici, ispletu Sklonište za osjećaje, oprostoreni „tabletić“ čija finoća detalja generira osjećaj nematerijalnosti objekta. Duhoviti radovi Ivana Kožarića Sljeme I i II načinjeni su od isluženog (odbačenog) platna, špage i pribadača krojenjem i šivanjem, dakle oponašanjem rada švalja (u davnini, šiti od sebe prizvalo bi nesreću).

Čipka rađena iglom bez pomoćne tkanine nastaje u renesansi, kao punto in aria, „čipka u zraku“ – paralelno ishodište za mustru tapiserija na izložni je paška čipka, simbolička interpretacija sunčevog diska. Reljefna skulpturalnost rozeta Višnje Iris oponira ne-kvaliteti (podatnosti, nečvrstoći) materije od koje su sačinjene, kao svojevrsno upisivanje kretanja tijela u prostor. Armatura krinoline, koncentrični krugovi metalnih obruča također su povijesna interpretacija rozete, prevedene iz čovjekove treće kože (arhitektura) u tzv. drugu kožu (odijelo, odjeća, nošnja), negirajući ljudsko tijelo koje je zbog grijeha neprozirno, kako su to ustvrdili srednjevjekovni mistici, definirajući ljepotu kao „blistavost u obliku“. Tek na jednom primjeru rozete autorica uvodi narativni element koji u izvorniku odaje namjenu ili kontekst korištenja objekta – križni presjek s pojasnicama kojima se sugerira križ – po Oliveru Toscaniju, koji ga aplicira na Benettonov billboard – najpoznatiji logotip na svijetu. Pleter je još jedna od referenci Omjera i znakova, deriviran iz kasnorimskog reljefa i dekorativne umjetnosti antike, a ovdje preuzet od starohrvatskih valova i troprutih pletenica kao način re-identifikacije u kršćanstvu naših predaka.

Ova izložba, međutim, ponajprije poziva na putovanje u svijet primarne duhovnosti, predmedijski i predkonzumerijski. Credo ut intelligem („Vjerujem da bih razumio“), reći će Anselmo Canterburyjski naglašavajući nepokolebljivost vjere, najvažniju odrednicu duhovnog svjetonazora europskoga srednjeg vijeka, iz kojega je iznjedrena arhitektonska tema rozete. Sinteza arhitekture i suvremene umjetnosti, da ponovimo, danas je učestala kroz hibridne prakse oblikovanja u prostoru koje se samo razlikuju u mjerilu. Čin pletenja zasniva se na ritualnoj, gotovo mantričkoj, repetitivnosti pokreta ruku, sa svrhom uzdizanja izvan i iznad svakodnevice, odlaženja ka transcendentalnom, ponajprije od tzv. redundantnog rada žena u tradicionalnoj zajednici (pletenje kao pauza u tradicionalno ženskom kućanskom poslu, stalno i iznova ponavljanja dnevnih rituala kratkotrajnog učinka; odnos “muških” i “ženskih” poslova odlično je prikazan u radu Maje Bajević, koja je sa prognanicama vezla na zaštitnoj mreži građevinske skele na zatvorenoj Umjetničkoj galeriji u Sarajevu). U hrvatskom kontekstu malo je radova primijenjene umjetnosti koji odaju vrhunsko poznavanje tehnike izrade i dorade, još ih je manje izvedenih iz tradicionalnih obrta i ručnog rada, čak bismo mogli govoriti o smrti primijenjenih umjetnosti, i stoga je ova izložba svojevrsna iznimka.

Silva Kalčić