Odaberite sliku koju želite prikazati:


    

    

    

Životopis:
18.10.1924. (Našice) - 28.12.2010. (Zagreb)

Dragutin Kiš rođen je 18. listopada 1924. godine u Našicama. Osnovnu je školu završio u Kloštru Podravskom 1934. godine, a gimnaziju u Požegi. Diplomirao je 1955. na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1956. do 1987. godine radio je u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu. 1959. godine postao je voditelj «Centra za pejzaž». U tom svojstvu obradio je niz programa, studija i projekta za tipologiju krajolika, uređenje pejzaža, prirodnog okoliša i javnih parkovnih površina. Specijalizirao se za uređenje gradova u tropskoj zoni (Urbanistički plan Conakry, Vojno pomorska baza Homs u Libiji, uređenje centra Colomba, Sri Lanka i dr.).


IN MEMORIAM Dragutin Kiš: perunike, kamelije, trešnjevačke trešnje, primoštenske terase...

Tekst: Božica Brkan

Na 28. prosinca 2010. godine na velikogoričkome groblju u tišini je sahranjen Dragutin Kiš, nestor hrvatskoga pejsažnog oblikovanja. Najtočnije ga opisuju kombinacijom Don Quijotea i samuraja, a ne mogavši mu zanijekati stručnost i kao upornoga dosadnjakovića koji točno zna đto hoće i kao rozenkavalira.

Tko će nas sada podsjećati na kulturno i prirodno blago oko nas, na zanemarenu, nerijetko i zapuštenu, neodržavanu ljepotu, bisere parkovne arhitekture kakvih u svijetu i nema mnogo a koje sami najčešće uopće i nismo sposobni prepoznati?

I najzapuštenije je parkove življavao slikarkim akvarelom i u stvarnosti.

Zbog neznanja, neupućenosti, ravnodušnosti, nemara - svejedno? Upravo nam taj gospodin inženjer Drago Kiš nije dao mira da živimo mimo toga. I bez toga. Riječju i slikom podsjećao nas je kako je nešto izgledalo u svoja najbolja vremena i kako bi uz malo truda i upornosti moglo izgledati ponovno obnovljeno. Ako nikako drugačije slikarski je, akvarelima, dočaravao svoje izmaštane parkove.

I u svoje zlatno doba, sve dok nije sklopio oči, uz uobičajeni poklič “krenimo s mrtve točke!”, bdio je nad zelenilom oko nas. I nad nama! Jedva da je i koji park u Hrvatskoj mogao bez njegove brige od, primjerice, mojih moslavačkih kriškoga i ivanićgradskoga, zatim varaždinskoga… Bez njega nije prošla ni zamisao o novome Baltazarovu parku u Novome Zagrebu.

Koliko li se samo napisao o tome kako oplemeniti opatijske parkove i kako kameliju pretvoriti u turističku atrakciju, “velecvijet Mediterana”!? Sjajno je obnovio samostanski vrt šibenske Privatne gimnazije s pravom javnosti, smješten kao i škola u strogom povijesnom centru Šibenika. U taj je park, tumačili su nagrađujući ga među brojnin školskim parkova, uloženo je mnogo volje, financija i truda da između školske zgrade i znamenite šibenske katedrale, obnovi vrt po uzoru na srednjovjekovni samostanski vrt.

Perunikom, hrvatskim nacionalnim cvijetom sve to Japan Flora 2000

“Sve je učinjeno na temelju projekta koji je prema povijesnoj matrici iz ranog 15. stoljeća izradio naš poznati parkovni arhitekt Dragutin kiš. Rad na utemeljenju ovog vrta trajao je tri godine. Njegov je osnov - križna staza usred koje je fontana, a cijeli je prostor podijeljen na parcele začinskog i ljekovitog bilja, ružičnjaka, i cvjetnjaka. Sve je izvedeno točno u skladu i cjelini sa šibenskom katedralom i starom gradskom jezgrom.Ovaj školski samostanski vrt jedan je od rijetkih tako lijepo uređenih i održavanih samostanskih vrtova uopće u Europi.”

Dakako, i projekt iris croatica, perunika kao hrvatski nacionalni cvijet gurao je sve do Japana, gdje je na izložbi “Japan Flora 2000” predstavio simbolički hrvatski vrt s primoštenskim terasama vinove loze, koje je u domovini u stvarnosti godinama pokušavao nacionalno i međunarodno zaštititi i obnoviti. Imao je i zanimljive ideje kako urediti, po njegovu zapušten i neprimjereno održavan, park oko predsjedničke rezidencije u metropolis i mnoge druge.

Od brojnih tekstova koje sam pisala o njemu, surađujući s njime ili ih objavljujući svojedobno kao urednica onoga omiljenoga i utjecajnoga te nagrađivanoga Vrta, Večernjakova priloga četvrtkom, u čast Dragutinu Kišu sa zahvalom i divljenjem donosim svoj posvećen mu tekst.

“Trešnje”(kolumna iz serijala Vrt zemaljski, objavljena 21. lipnja 2007. godine)

“Zagrepčani su nedavno imali Dan trešanja. Gradski je ured za poljoprivredu osmislio još jedan voćni dan – ne dijetni! - a kako nema mnogo niti stabala niti uzgajivača trešanja promotivna prodaja, u kojoj je sudjelovao i gradski “ministar poljoprivrede” Darko Vuletić, bila je humanitarna. Da dugavački Dom za odgoj djece i mladeži. Užitak u sasti crvenih plodova međutim tek je povod za poticanje sadnje trešanja. Direktor Zrinjevca Igor Toljan ističe kako će njigova tvrtka – koja inače primjerno brine o gradu - zamisao podržati te po gradskim kvartovima i javnim površinama – saditi trešnje. Prirodno, počet će s – Trešnjevkom.

Veselim se tim trešnjama kao što im se veselilo ono Lovrakovo Milo Dijete iz lektirne Družbe Pere Kvržice, koje ih se prejelo toliko da je neprestano moralo bježati. Je, zacijelo se, potšovano čitatelji Vrta, sjećate s koliko sam tuge, inače zaljubljenik u njihovu raskošnu cvatnju, žalila što nam po gradskim parkovima, a sve više i po okućnicama, sade hortikulturnu jalovu egzotiku . japanske trešnje, japanske jabuke, japanske dunje…

Neke se od njih, istina, mogu i jesti, a neke tek gledati. Bajala sam o zelenim okruglim šljivama iz davnoga seoskog djetinjstva, trešanja po kojima je naša trešnjevka dobila ime a kojih više nema niz a simbol, ma ni za lijek. Bajala sam i kako bi zgodno bilo da uz tada utrojene samo dane jabuka, imamo i dane drugih voćaka. Sad imamo i Dane jagoda, Dane kupina, a najavljuju i neke druge. U gorskome koratu imaju, primjerice, nisku i Dana borovnica, Dana bazge i tako redom.

Ma neka to bude i promocija domaćega ovoga ili onog voća, samo neka ga bude!
Krasno je to oživljavanje tradicije, jer u davnini u uza sve ceste podizani ne samo drvoredi kestena, lipa id rugog drveća radi hladovine, nego i drvoredi voćaka, po Prigorju i Zagorju primjerice, kako bi se putnici namjernici, primjerice hodočasnici koju su pješačili Majci Božjoj Bistričkoj u Mariju Bistricu, mogli ubrati i prigristi šljiva ili jabuka, ubrati dunju. Kako li se samo cijenila umješnost cijepljenja! Pa još ako bi tko na jednu podlogu nacijepio različitih sorata, a tek vrsta… Kultna krađa voća iz vrtova prešutno je sa simpatijama tolerirana valjda sve do vremena crvenih šalova i križnih putova, kada se za jedan plod zbog morala ili osvete gubila glava.

Baš zato veseli me sadnja trešanja, ma bile kaštelanske, žumberačke ili kakve hibridne, visoke ili patuljaste, a može i višanja, duda, dunja, starih jabuka… Nestor hrvatske hortikulture Dragutin Kiš, pripovijeda mi, zamislio je u starotrešnjevačkome paru rub od 21 sorte! Neka se i gradska djeca penju po
njima, grebu koljena i neka se slade njihovim plodovima.

Možda ćemo tada više voditi brigu i o smanjenju zagađivanja i zagađivača kako bismo voće iz parkova uistinu mogli i - pojesti!”

Preuzeto s portala: http://ziviselo.com/clanci/za-sjecanje-dragutinu-kisu-perunike-kamelije-tresnjevacke-tresnje-primostenske-terase%E2%80%A6/

U prilogu:
- Dragutin Kiš sa svojim akvarelom
- jedan od Kiševih akvarela
- cvijet Iris Croatica, hrvatski nacionalni cvijet
- srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt "Sv. Lovre" u Šibeniku. Vrt je obnovljen i otvoren 2007. godine, nakon što je gotovo sto godina bio zaboravljen. Sastavni je dio franjevačkog samostana "Sv. Lovre" i sastavni dio programske sheme Šibenske privatne gimnazije. Ovaj vrt je rijetka znamenitost, jer predstavlja jedini samostanski vrt takve vrste u Hrvatskoj, koji slijedi poznatu srednjovjekovnu shemu: križna staza, u središtu mali zdenac, jednostavno parterno uređenje obrubljeno šimširom i prekrasnim, starinskim mirišljavim ružama. U četiri polja je zasađeno ljekovito i začinsko bilje. Posebno mjesto pripada zbirci majčine dušice s prekrasnim crvenkastim, ljubičastim, sivkastim, svijetlozelenim i tamnozelenim bojama lišća. Kombinacijom boja zbirka je vrhunska likovna i oblikovna senzacija. Još jedna znamenitost vrta su kapari. Legenda kaže da je kapare u Šibenik donio Juraj Dalmatinac.